Ženska tela pamte ono što društvo često pokušava da zaboravi — bol, stid, ćutanje, prećutkivanja, ali i hrabrost, pobunu i brigu.
U radu sa ženama iz različitih zajednica, kroz razgovore koji su se otvarali polako i oprezno, počele su da izranjaju priče koje se retko čuju naglas. Priče o pregledu koji je zaboleo više zbog reči nego zbog dodira, o porodilištima u kojima glas žene nije važan, o menstruaciji koja je tabu, o telu koje je odrastalo bez objašnjenja i podrške.
Svedočanstva izlaze u više delova, kako bismo svakoj priči dali prostor koji zaslužuje — da se pročita, razume i oseti.
U Bačkom Gradištu, u prostoru omladinskog kluba koji žene nazivaju svojim sigurnim mestom, nastaje nešto važno — prostor za razgovor, deljenje iskustava i žensku pobunu protiv tišine koja im je dugo nametana.
Serijal svedočanstava nastaje u okviru projekta „Stripom do slobode: Priče i prava Romkinja“, koji sprovodi Humanitarno udruženje Đina, uz podršku Rekonstrukcija ženskog fonda kroz program Specijalni fokus. Kroz ovaj projekat okupljaju se žene koje su predugo bile nevidljive u javnim pričama o zdravlju, pravima i dostojanstvu.
Kroz seriju feminističkih radionica, mlade Romkinje i žene sa iskustvom rađanja razgovaraju o onome što društvo gura pod tepih — o menstrualnom siromaštvu, strahu od odlaska lekaru, stereotipima, kao i o poniženju koje doživljavaju u porodilištima. U atmosferi podrške, njihove priče postaju materijal koji zaslužuje prostor, pažnju i poštovanje.
Ovaj serijal donosi svedočanstva žena — iskrena, emotivna, ponekad bolna, ali i snažna. To nisu samo priče, već čin otpora.
Trenuci kada žene uzimaju svoje iskustvo u svoje ruke i izgovaraju ono što se predugo ćutalo.
Svedočanstva će izlaziti u više delova, kako bi svaka priča dobila prostor koji zaslužuje — da bude pročitana, prepoznata i shvaćena.
Ovo nije samo serijal.
Ovo je poruka: vidimo vas, čujemo vas, vaše iskustvo je važno.
Ovaj serijal donosi svedočanstva žena — iskrena, sirova, ponekad bolna, ali važna.
Svaka priča je fragment stvarnosti koju mnoge prepoznaju, ali retko imaju prostor da izgovore.
Svedočanstva će izlaziti u više delova, iz nedelje u nedelju, kako bismo svakoj priči dali prostor koji zaslužuje — da se pročita, razume i oseti.
Ovo nije samo serijal.
Ovo je način da kažemo: vidimo vas, čujemo vas, vaše iskustvo je važno.
Priča 5:
„Da sam otišla ranije…“
„Prvu menstruaciju dobila sam pre nego što sam napunila deset godina. Sećam se samo straha — mama i ja kod ginekologa, zbunjene i uplašene. Od tada kao da me telo često iznenađivalo, a ja nisam znala kome da verujem.
Trudnoću mi je vodila jedna doktorka. Verovala sam joj. Rekla je da treba da pratim kontrakcije i da ne žurim u porodilište. Nikada mi nije izdala uput — iako sam bila u terminu. Nisam znala da to mora da se dobije unapred.
Na kontroli je drugi doktor samo pogledao nalaze i rekao: ‘Zašto nisi u porodilištu? Prošla ti je trudnoća.’ U trenutku sam osetila kako mi se telo zaledi. Poslali su me odmah. Indukcija nije delovala. Za sat vremena bila sam u sali na hitnom carskom rezu.
Posle toga su mi rekli da bi moja beba, da sam došla samo nekoliko sati kasnije, mogla da se uguši. Progutala je plodovu vodu, već zelenu — posledica čekanja. Bila sam sama, nepripremljena, bez objašnjenja. Osećala sam se kao da sam kriva što i pitam za svoje dete.
Tek kada je moja majka pozvala načelnika, odnos osoblja se promenio. Tada sam shvatila: nisam bila luda, nisam bila zahtevna — samo sam bila mlada i prepuštena tuđoj nepažnji.
Danas kad pričam ovo osećam kao da se vraćam sebi.
Da je moje iskustvo važno.
Da je moje dostojanstvo važno.
Da nijedna devojka ne sme da brine da će biti kažnjena zato što brine o svom detetu.“
